Idiosinkratska poezija

Idiosinkratski pjesnici pjesnici su koji su razvili jedinstveni stil koji se temeljio na tradiciji ali se i širio u nova područja s izrazito modernom aromom. Među tim pjesnicima su: Sylvia Plath, Anne Sexton, John Berryman, Richard Hugo, Philip Levine, James Dickey, Elizabeth Bishop i Adrienne Rich.

Sylvia Plath (1932-1963)

Sylvia Plath je u svojoj prozi i pjesništvu pokušala izraziti svoje nerazriješene osobne psihološke probleme (roman The Bell Jar iz 1963.) kao i represivne stavove prema ženama u pedesetima. Među tim stavovima bila su uvjerenja-koja su dijelila i mnoge žene-kako žene ne bi trebale pokazivati bijes ili biti ambiciozne u pogledu karijere i kako bi umjesto toga trebale naći ispunjenje u brizi za muževe i djecu. Žene koje su ostvarile profesionalan uspjeh, poput Sylvie Plath osjećale su da žive u proturječju.

Plathin život raspao se kada se rastala od muža i bila primorana sama se brinuti za svoju malu djecu u stanu u Londonu tokom izrazito oštre zime. Bolesna, izolirana i očajna, Plath se utrkivala s vremenom kako bi proizvela niz zapanjujućih pjesama prije nego je izvršila samoubojstvo plinom u kuhinji. Te su pjesme sabrane u zbirci Ariel (1965), dvije godine nakon njene smrti. Robert Lowell, koji je napisao predgovor zbirci, osvrnuo se na brzi razvoj njenog pjesništva od vremena kada su ona i Anne Sexton pohađale njegove sat pjesništva 1958.

Plathičino rano pjesništvo vješto je i tradicionalno ali njene kasnije pjesme pokazuju hrabrost očajnika i proto-feministički krik patnje. U djelu "The Applicant" (1966), Plath prikazuje prazninu trenutne uloge žene (svedene na neživu stvar). U pjesmi se Plathova usuđuje koristiti jezik i rimu uspavanke ali s brutalnom izravnošću. Ima dar za korištenjem hrabrih slika iz popularne kulture.

A living doll, everywhere you look.
It can sew, it can cook.
It can talk, talk, talk.
 
It works, there is nothing wrong with it.
You have a hole, it's a poultice.
You have an eye, it's an image.
My boy, it's your last resort.
Will you marry it, marry it, marry it.

Anne Sexton (1928-1974)

Anne Sexton je, baš kao i Sylvia Plath, bila strastvena žena koja je pokušala biti supruga, majka i pjesnikinja pred sam početak pokreta za ženska prava u Sjedinjenim državama. Poput Sylvie Plath bila je psihički bolesnik i naposlijetku je počinila samoubojstvo.

Sextoničino ispovjedno pjesništvo je više autobiograsko i osjećajno po samoj prirodi nego pjesništvo Sylvije Plath. Obje su gurale tabu teme u središte pažnje. Često su hrabro uvodile ženske teme poput rađanja, ženskog tjela ili viđenja braka iz perspektive žene.

Naslovi njenih djela pokazuju njenu preokupaciju ludilom i smrću. Među njima su To Bedlam and Part Way Back (1960), Live or Die (1966), i posthumno objavljena knjiga The Awful Rowing Toward God (1975).

John Berryman (1914-1972)

John Berryman specijalizirao se u tradicionalnim oblicima i stopama i bio je inspiriran ranom američkom povješću. Pisao je samokritične, ispovjedne pjesme koje se mogu naći u zbirci Dream Songs (1969) i koje sadrže groteskni autobigrafski lik imenom Henry i njegova razmišljanja o poučavanju, kroničnom alkoholizmu i ambiciji. Berryman je razvio razigran ali i sadržajno dubok stil oživljen frazama iz folklora, dječjim rimama, klišejima i slengom.

Richard Hugo (1923-1982)

Richard Hugo odrastao je u siromaštvu u sumornim urbanim okolišima koji su često tema njegovih pjesama. Hugo je pisao nostalgične, ispovjedne pjesme u odvažnim jambima o zaboravljenim gradićima u dijelu Sjedinjenih država u kojem je živio. Pisao je o sramu, neuspjehu i rijetkim trenucima prihvaćanja kroz ljudske veze. Usredotočio je čitateljevu pažnju na sitne, naizgled nevažne detalje kako bi izrazio važne stvari.

Philip Levine (1928- )

Philip Levine, rođen u Detroitu, Michigan, izravno se bavio ekonomskim problemima radnika kroz detaljno praćenje, bijes i bolnu ironiju. Poput Huga, njegova je pozadina urbana i siromašna. Bio je glas usamljenog pojedinca zarobljenog u industrijskoj Americi. Velik dio njegova pjesništva je ozbiljan i odražava tendenciju anarhiji usred shvaćanja kako će sustav vlada opstati.

James Dickey (1923-1997)

James Dickey se kao spisatelj i pjesnik često se toliko trudio da je to bilo zamarajuće. Kako on sam kaže, "outdoing, desperately / Outdoing what is required." Žudio je za revitalizacijom kontakta s svijetom-kontakta koji je tražio u prirodi (životinjama, divljini), seksualnosti i fizičkom naporu. Njegov roman Deliverance (1970), smješten u divljinu riječnih kanjona juga istražuje borbu za opstanak i mračnu stranu zbližavanja muškaraca. Kada je prema romanu snimljen film, s Dickeyem u ulozi južnjačkog šerifa, i knjiga i film su mu povećali reputaciju. Dickeyeva reputacija ponajviše počiva na njegovoj ranijoj zbirci Poems 1957-1967 (1967).

Elizabeth Bishop (1911-1979) i Adrienne Rich (1929- )

Inteligencija Elizabeth Bishop i njeno zanimanje za daleke krajolike i metaforu putovanja svidjeli su se čitateljima zbog točnosti i suptilnosti. Vrsno je pisala deskriptivne pjesme koje su istovremeno imale i prikrivenu filozofsku dubinu. Bishop se može svrstati u “smirenu” žensku pjesničku tradiciju koja potječe iz doba Emily Dickinson, uspoređeno s “vrućim” pjesmama Plathove, Sextonice i Adrienne Rich. Iako je Rich počela pišući pjesme u tradicionalnom obliku i stopama, njena djela, naročito ona napisana nakon što je postala gorljiva feministica tokom tisućudevetstoosamdesetih emocionalno su vrlo snažna. Richina pjesma "The Roofwalker" (1961), posvećena pjesnikinji Denise Levertov, opisuje pisanje pjesama kao opasan zanat za žene. Poput muškaraca koji grade krov ona se osjeća “izložena, veća od života/i uskoro ću slomiti vrat."